Brod Desto

Ja sam Desto i moje ime znači “budan”. Rodio sam se 1900. u Chioggi, ribarskom mjestu na rubu Venecijanske lagune. Kada sam nastao, moji rođaci trabakuli su već puna dva stoljeća pokrivali većinu jadranske teretne plovidbe i svojim su zdepastim, zaobljenim tijelima na jedra i očima na pramcu vrijedno prevozili dobra. Bila su to neka drugačija, spora vremena.

Pred Drugi svjetski rat smo počeli dobivati Dizel motore, da bi kao radni brodovi dobili novu snagu a jedra su nam se smanjila i ostala su nam samo kao pomoćni pogon.

Kada se teret počeo prevoziti kopnenim putevima našoj se vrsti bližio kraj i tada su mnogi od nas zauvijek utihnuli i nestali. Ipak, neki su uspjeli preživjeti i prilagoditi se turističkim putovanjima.

I moj put je bio takav. Promijenio sam nekoliko vlasnika, no prvi čovjek koji me volio do kraja bio je Frane Cukrov. Tek s njegovom obitelji sam znao da sam zaista stigao kući. S njima sam doživio punu zrelost i kao brod salbunar sam  vadio i prevozio morski pijesak.

Moj život teretnog broda se završio kada sam 1985. po prvi put na Kornate poveo ljude. Pomislio sam kako je lijepo prevoziti živi teret.
Poželio sam ih voziti i na rijeku Krku. Da bih to mogao, morao sam se odreći jarbola jer mi visina Skradinskog mosta nije dopuštala nesmetani prolazak. Nije mi bilo lako odreći ga se, ali da bi preživio, brod ponekad mora izgubiti neke dijelove za koje je mislio da su njegovi, zauvijek.

Ja sam trabakul koji je dobio drveno nadgrađe, zatvoreni salon za 80 putnika i kao takav, ja sam  hibrid novog vremena. Vozim nasmijane i vedre ljude na romantična putovanja put Krke i Šibenskog arhipelaga.

Godine, 1991. u mojoj je zemlji izbio rat pa sam sljedeće  godine nenadano opet ukrcao teret i u konvoju Libertas, sa skupinom drugih brodova, prevezao  pomoć za grad  Dubrovnik.
Tada me zaustavio veliki vojni brod za koji će se, 16 godina kasnije, ispostaviti da mu je suđeno postati član flote iste obitelji. Taj brod je INA.

Nakon nekog vremena napokon je došao mir i ponovno sam počeo prevoziti nasmijane ljude.

U jednom trenutku moje kormilo su iz ruku djeda preuzele ruke unuka. Moj kapetan je sada Marko Cukrov. On me razumije i  tetoši.

Ja sam Desto,  brod budan već 120 godina.
U mojim rebrima još uvijek ima zaostalih zrnaca pijeska i  još uvijek se sjećam svojih jedara.

Ako me poželite sresti, naći ćete me u vodičkoj luci i obećavam, pokazat ću vam kako izgleda svijet koji se sanja budnim očima.