Suton, zalogaji i gutljaji

Dobrodošli u Vodice, najbolju tranzicijsku točku za početak razgleda okolnog teritorija. Radi okruženja i predivnog arhipelaga, blizine dva nacionalna parka i šarmantne ljepote grada, turizam ovdje ima dugu tradiciju, staru pedesetak godina te je kao privredna grana, za mjesto značio veliki razvoj.

Stanovništvo je nekoć živjelo u vodičkim poljima koja obiluju izvorima plodne vode i pružaju uvjete za poljoprivredu, a naseljavanje obale se povezuje sa jačanjem straha od turske opasnosti.

Grad koji je po vodi dobio ime, upravo leži na izvorima pitke vode, a u prošlosti mu se blagostanje oslanjalo na obilje bunara i trgovinu vodom. Danas su na trgu, ispod župne crkve, sačuvana dva bunara kao spomenik tradiciji.

Prvić je prvi otok do vodičkog kopna, udaljen tek 1000 m. Naseljen je s dva slikovita, tipična mediteranska sela s kamenitim kućama i uličicama; Prvić Šepurine i Prvić Luka, s dvjestotinjak stanovnika u svakom. Zbog svoje autentičnosti, zaštićeni su kao kulturna cjelina.

Otok obiluje lijepim prirodnim plažama i pitomim terenom otoka, s prisutnim tragovima obradivih površina koja svjedoče o Prvićanima kao vrijednim zemljoradnicima koji su uz sam otok obrađivali i širok pojas prekomorskih posjeda.

Danas je Srima suvremeno turističko naselje spojeno s Vodicama, no područje je bilo nastanjeno već u pretpovijesnom i antičkom dobu. Na lokalitetu Srimska lokva, pronađeni su arheološki nalazi dviju jednobrodnih bazilika, među stanovništvom poznate kao Prižba. Nazivaju se i crkve blizanke s obzirom na to da su sagrađene jedna uz drugu.

Upravo na Srimi su stanovnici Prvića imali vinograde, pa je iz tog doba ostao pravi dragulj suhozidne baštine, skriven pogledu s mora - Domaćinova bunja s visinom preko 5 m.  Građena je kako bi vlasnicima pružala smještaj kada se radi poslova moralo duže boraviti u vinogradu, izvan matične Prvić Luke.

Jadrija je prva šibenska plaža, gradska četvrt i spomenik kulturne baštine.

Nalazi se na ulazu u Šibenski kanal, na poluotoku nastalom nasipavanjem 1922., kako bi se otočić Sv. Andrija spojio s kopnom.

Dominantnu vizuru joj daje svjetionik u funkciji čija je gradnja započela još 1816. za vrijeme Austro-ugarskog carstva. Sagrađen je u sklopu podizanja sustava svjetionika na istočnoj obali Jadrana kojim se željela osigurati sigurnost trgovačkih morskih ruta.

Dovršen je 1871.

Kanal sv. Ante, jedini je morski put do Šibenika. Zaštićen je 1974. godine kao prirodni fenomen radi svoje krajobrazne vrijednosti.

Kanal je osobit po  šumama alepskog bora i hrasta crnike, vegetaciji od oko 600 biljnih vrsta, i podmorju od 56 vrsta školjkaša i obilju ribe.  Glavno obilježje reljefa je krš.

Dug je nešto više od 2000 m, širok 220 m i dubok 40 m. U prošlosti je imao dvije kule između kojih se zatezao željezni lanac i neprijateljskim brodovima branio ulaz u grad.

Zbog male širine kanala, promet većih brodova je reguliran semaforom.

Ova tvrđava pod zaštitom UNESCO-a jedan  jeod najznačajnijih mletačkih fortifikacijskih objekata izvan Venecije, podignuta u svrhu obrane od Osmanlija. Slovi za jednu od najljepših tvrđava na Jadranu. Sagrađena je na otočiću Ljuljevcu do kojeg su ljudi s vremenom nasuli put, te je prilaz tvrđavi moguć i kopnenim putem.

U vrijeme njene gradnje, 1540.  koštala je kao polovina Dalmacije, 40 000 dukata. Graditelji tvrđave su ugledna venecijanska obitelj Sanmicheli.

U kanalu se nalazi špilja sv. Ante opata koja je od Srednjeg  vijeka služila kao kapelica.

U njoj su živjeli i pustinjaci, među kojima i zadarski plemić Jeronim Detrico koji je tu i pokopan 1615. Od crkvene opreme se sačuvala jedno kamenica u koju iz stijene kapa voda. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije tu su bili smješteni topovi, a u SFRJ se pećina nastavila koristiti u vojne svrhe.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Njemačka je započela prokapanje morskog tunela u živoj stijeni koji je trebao služiti za smještaj “Schnellboot-ova”. Ljudi su stoga tunel popularno nazvali "Hitlerove oči". Kada  je nakon rata ostala samo prokopana stijena, tunel je pod svoje preuzela vojska poslijeratne Jugoslavije, betonirala ga i koristila za patrolne čamce.

Šibenik se, kao jedan od povijesnih hrvatskih gradova, prvi put spominje sredinom 11. stoljeća u ispravi kralja Petra Krešimira IV.

Vizurom dominiraju njegove četiri utvrde: sv. Nikola, sv. Mihovil, sv. Ivan i Barone.

Od sakralnih spomenika, od kojih grad broji 24 crkve i šest samostana, iz daljine posebno privlači prizor katedrale sv. Jakova, jedinstvenog spomenika europske sakralne kulture. Katedrala je u cijelosti sagrađena od kamena, bez upotrebe drugih materijala i rad je Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, stavljena pod skrb UNESCO-ove svjetske baštine.

Na jednom od uzgajališta školjaka, na putu do Krke, zastajemo da bismo prikupili kamenice i dagnje koje u ovim krajevima zovemo “pidoće”. Degustirati ćete svježe, netom izvađene školjke, pripremljene na brodu kao specijalitet podneblja. Dagnje se pripremaju na buzaru na jednostavan, tradicionalan način s kojim najbolje dolazi do izražaja njihov izniman okus. Kamenice se pripremaju otvaranjem školjke na koju se stavi nekoliko kapi limunovog soka i poznati je afrodizijak.

Zlarin nazivaju Zlatnim otokom, jer se vjeruje da mu ime potiče od latinske riječi zlatni.

Zovu ga i Zeleni otok zbog šumovita izgleda, odsutnosti  automobila i jer je prvi "otok bez plastike" u Hrvatskoj.

Zlarin je ipak najpoznatiji kao otok koralja zbog tradicije lova i obrade koja seže u 14. st. Na otoku se nalazi muzej koji prikazuje tradiciju koraljarstva na Zlarinu i ekosustava šibenskog arhipelaga.

Tijat je primjer ogoljenog krškog terena s vegetacijom tipične dalmatinske makije, koii je u prošlosti bio šumovit i sa obradivim površinama maslina. Procijenjeno je da je na otoku bilo oko 2500 stabala maslina koje su obrađivali Prvićani. Vegetacija Tijata je osiromašila prestankom djelovanja čovjeka i puštanjem muflona, divljih ovaca,  na nekontroliranu ispašu.

Prolaskom kroz vodički akvatorij opažamo Logorun, otok ispred Tribunja, kojeg lokalni stanovnici zovu Veliki Škoj.

Od kopna je udaljen svega 200 metara.

Na njemu je bio smješten prvi svjetski rezervat magaraca, autohtone zaštićene životinje koja je bila udomaćena na dalmatinskim otocima, priobalju i zaleđu kao vjerni suputnik u životu dalmatinskog čovjeka.

Na povratku s izleta, prema Vodicama, prolazimo uz Tribunj, živopisno ribarsko mjesto koje se odlikuje lijepom frontom obližnjih otočića i sačuvanim izvorno dalmatinskim izgledom naselja.  Pogledom s morske strane uočava se slikovita vizura s dominantnom crkvicom zaštitnika sv.Nikole, lokalno nazvanog sv. Mikula koja s brda gleda na tribunjska polja, kuće i obalu. Na brdu je nekoć bila utvrda Jurjevgrad, napuštena i porušena kada se stanovništvo s kopnenog dijela, pred opasnošću od Turaka, sklonilo na otočić  na kojem je iz tog vremena ostala slikovita cjelina gusto naseljen kamenih kuća s tipično dalmatinskim uskim uličicama.